Svetozar Koljević bio je književni istoričar, kritičar, prevodilac, profesor i akademik čiji rad povezuje Banjaluku, Zagreb, Beograd, Sarajevo, Novi Sad, Kembridž i Oksford. Rođen je 9. septembra 1930. u Banjaluci, a umro 29. maja 2016. u Novom Sadu. Njegova biografija pripada srpskoj i južnoslovenskoj književnoj nauci, ali u njoj britanska epizoda ima posebnu težinu: magistrirao je englesku književnost na Univerzitetu u Kembridžu 1957. godine, u intelektualnom okruženju koje je trajno uticalo na njegovu sposobnost da srpsku epiku i englesku književnost čita u istom komparativnom vidiku.
Za srpsko prisustvo u Velikoj Britaniji Koljević nije važan kao emigrant ili javna politička figura. Njegova britanska veza je akademska, tiha i duboka. On pripada onom sloju kulturnih posrednika koji ne stvaraju mostove ceremonijom, nego čitanjem, prevodom, predavanjem i knjigom. U njegovom slučaju, srpska usmena epika nije ostala zatvorena u nacionalni folklorni okvir, niti je engleska književnost bila samo predmet stranog divljenja. Dve tradicije susrele su se u radu čoveka koji je znao da književnost živi od poređenja.
Koljević je bio deo generacije jugoslovenskih profesora koja je verovala da se domaća kultura mora meriti sa velikim svetskim tradicijama, ali bez kompleksa niže vrednosti. To je možda najvažnija poruka njegove biografije. Srpska epika, Andrić, Njegoš, engleski pesnici i romansijeri 20. veka, moderni roman i pitanje prevoda kod njega nisu odvojene oblasti. To su različiti načini da se razume kako reč postaje pamćenje.
Od Banjaluke do studija književnosti
Koljević je rođen u Banjaluci, u prostoru u kojem su se ukrštali različiti kulturni slojevi: srpski, bosanski, jugoslovenski, austrougarski, građanski i usmeni. Takvo poreklo je važno za budućeg tumača epike. Usmena književnost nije za njega bila muzejski predmet, nego deo šireg sveta u kojem se priča, pesma, porodično pamćenje i istorijska svest neprestano dodiruju.
Studirao je engleski jezik i književnost u Zagrebu i Beogradu, a diplomirao sredinom pedesetih godina. Već taj izbor pokazuje njegovu orijentaciju. Engleska književnost posle Drugog svetskog rata za jugoslovenske studente nije bila samo strana filologija. Bila je prozor u jednu veliku tradiciju: Šekspira, romantičare, viktorijanski roman, modernizam, Eliota, Džojsa, Virdžiniju Vulf, Lorensa i čitav niz kritičkih metoda.
Za mladog naučnika iz zemlje koja je gradila sopstveni posleratni akademski sistem, odlazak u Kembridž značio je susret sa institucijom u kojoj književnost ima dugu disciplinu čitanja. Tamo se nije učilo samo šta je napisano, nego kako se o tekstu govori, kako se argumentuje, kako se tradicija preispituje i kako se lokalna tema može smestiti u svetski razgovor.
Kembridž i škola bliskog čitanja
Koljević je 1957. godine stekao magistraturu na Univerzitetu u Kembridžu, pod mentorstvom Dejvida Dejčiza, uglednog istoričara i kritičara književnosti. Taj podatak nije samo akademska biografska stavka. On objašnjava kasniji Koljevićev način mišljenja. U njegovim radovima oseća se spoj filološke pažnje, istorijskog konteksta i eseističke pokretljivosti.
Britanska akademska tradicija, posebno u studijama književnosti, razvila je snažan osećaj za tekstualnu preciznost. Rečenica, slika, ritam, ironija, narativni glas i žanr nisu ukrasi, nego mesta značenja. Koljević je tu lekciju preneo u čitanje srpske i južnoslovenske književnosti. Kada piše o epici, on je ne posmatra samo kao nacionalnu relikviju, nego kao složen umetnički sistem. Kada piše o engleskim pesnicima i romansijerima, ne pretvara ih u katalog stranih veličina, nego ih približava čitaocu koji mora razumeti unutrašnju logiku teksta.
Kembridž je za njega bio i iskustvo kulturnog samopouzdanja. U velikom univerzitetskom centru mladi naučnik iz Jugoslavije mogao je da vidi da se svaka ozbiljna književnost oslanja na svoje lokalno tlo, ali postaje velika tek kada može da razgovara sa drugima. To će ostati jedna od glavnih osobina njegovog rada.
Sarajevska akademska škola
Po povratku u Jugoslaviju, Koljević je izgradio univerzitetsku karijeru u Sarajevu. Predavao je englesku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, a 1971. godine postao redovni profesor. Sarajevo tog vremena bilo je važno kulturno i akademsko središte. U njemu su se susretali jezici, tradicije, književnosti i političke napetosti koje će kasnije dobiti tragičan oblik.
Koljevićev rad u Sarajevu pripadao je najboljem delu jugoslovenske humanistike: onom koji je umeo da bude i nacionalno svestan i komparativan, i filološki tačan i eseistički otvoren. Njegovi studenti i čitaoci dobijali su profesora koji nije književnost predavao kao mrtav kanon. Kod njega je tradicija bila živa rasprava.
Posebno je važan njegov rad na srpskoj i južnoslovenskoj epici. U vremenu kada se narodna pesma često koristila ili kao školska obaveza ili kao politički simbol, Koljević je pokušavao da joj vrati književnu složenost. Epska pesma nije samo poruka o junaštvu. Ona ima strukturu, ritam, psihologiju, način izgradnje scene, odnos prema vremenu i pamćenju. U njoj se istorija ne ponavlja mehanički, nego se oblikuje kao pripovedni svet.
The Epic in the Making
Koljevićeva knjiga "The Epic in the Making", objavljena u Oksfordu 1980. godine, ima posebno mesto u njegovom međunarodnom profilu. Već sama činjenica da se studija o južnoslovenskoj epici pojavila u velikom engleskom akademskom okruženju govori o dometu njegovog rada. Srpska i južnoslovenska usmena tradicija tu nije predstavljena kao folklorna zanimljivost za uski krug stručnjaka, nego kao književni fenomen vredan ozbiljnog poređenja.
Naslov knjige je značajan. Ep nije samo gotov spomenik, nego proces nastajanja. On se oblikuje kroz pevača, slušaoce, varijante, istorijsko sećanje, formule, teme i trenutak izvođenja. Takav pristup udaljava epiku od statične slike. Ona nije kamen u muzeju, već živi oblik koji se stalno ponovo gradi.
Za srpsku kulturu ovo je važno jer pomaže da se narodna književnost oslobodi dve krajnosti. Jedna je banalno slavljenje, u kojem se epika pretvara u nedodirljivi nacionalni amblem. Druga je modernističko potcenjivanje, u kojem se usmena tradicija vidi kao nešto prevaziđeno. Koljević pokazuje da epika može biti predmet najfinije književne analize upravo zato što je velika umetnost kolektivnog pamćenja.
Engleska književnost za srpskog čitaoca
Koljević nije bio samo tumač srpske epike za širi svet. Bio je i jedan od važnih posrednika engleske književnosti za srpsku i jugoslovensku publiku. Pisao je o engleskim pesnicima i romansijerima 20. veka, o humoru, mitu, modernom romanu, prevodu i književnim vezama. Njegov rad pokazuje da recepcija strane književnosti nije puko uvođenje imena u nastavni program. Ona traži tumača koji ume da strani tekst učini razumljivim bez njegovog osiromašenja.
Engleska književnost 20. veka posebno je zahtevna. Modernizam je promenio odnos prema vremenu, svesti, jeziku i narativu. Eliotova poezija, Džojsov roman, Vulfina proza, Lorensova psihologija i posleratni roman ne mogu se objasniti samo sadržajem. Potrebno je pokazati kako forma misli. Koljević je upravo to radio: učio je čitaoca da vidi oblik kao značenje.
U tom smislu njegova britanska veza nije ostala biografska uspomena na Kembridž. Ona se nastavila kroz decenije pisanja i predavanja. Svaki put kada je srpskom čitaocu objašnjavao engleskog pesnika, on je gradio mali kulturni most. Svaki put kada je srpsku epiku smeštao u širi književni okvir, pokazivao je da domaća tradicija ne mora da se zatvara da bi sačuvala vrednost.
Akademik između Sarajeva i Novog Sada
Ratni raspad Jugoslavije prekinuo je mnoge akademske biografije, pa i Koljevićevu sarajevsku etapu. Od 1992. do 1995. godine predavao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je nastavio rad u novim i teškim okolnostima. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, a u Novom Sadu je ostao važna figura književnog i akademskog života.
O tom delu biografije treba pisati bez patetike. Koljević je pripadao generaciji intelektualaca koju je rat zatekao sa velikim znanjem i sa razorenim kulturnim prostorom. Jugoslovenski univerzitetski svet, u kojem je bilo moguće predavati u Sarajevu, objavljivati u Beogradu, razgovarati u Zagrebu i učiti u Kembridžu, raspao se pod pritiskom politike i nasilja. Koljevićev kasniji rad zato nosi i senku izgubljenog zajedničkog prostora.
Ipak, njegova vrednost nije samo u tome što je preživeo institucionalne lomove. Ona je u tome što je nastavio da piše o književnosti kao o prostoru dubljem od dnevne politike. Književnost kod njega ne briše istoriju, ali je ne svodi na politički trenutak. Ona pamti duže.
Esej kao oblik mišljenja
Jedna od Koljevićevih osobina bila je sposobnost da naučni rad i esejistički stil ne doživi kao suprotnosti. Njegove knjige imaju akademsku osnovu, ali nisu suve. U njima se oseća autor koji misli u rečenici, ne samo u fusnoti. To je važna tradicija srpske književne kritike, od Bogdana Popovića i Jovana Skerlića do kasnijih profesora i esejista, ali kod Koljevića je dobila komparativnu širinu.
Esej nije slobodno nagađanje. U najboljem obliku, esej je disciplina povezivanja. On dopušta da se književni primer, istorijski kontekst, prevodilački problem i lično čitalačko iskustvo nađu u istoj argumentaciji. Koljević je znao kako da tu slobodu drži pod kontrolom znanja.
Zbog toga njegovi tekstovi mogu biti korisni i današnjem čitaocu. Oni ne nude samo podatke o piscima, nego način čitanja. U vremenu brzih interpretacija i kratkih kulturnih sudova, takav način je posebno dragocen.
Značaj za srpsko-britanske veze
Svetozar Koljević pripada srpsko-britanskoj priči zato što je pokazao kako britansko akademsko iskustvo može postati deo srpske književne samosvesti. On nije iz Kembridža doneo oponašanje, nego meru. Ta mera se vidi u pažnji prema tekstu, u komparativnoj radoznalosti i u uverenju da lokalna književnost postaje jača kada se čita u širem svetu.
Za srpsku zajednicu u Britaniji i za širi srpski kulturni prostor, Koljević je primer akademskog mosta koji ne zavisi od broja ljudi u jednoj emigrantskoj opštini. Dovoljan je jedan ozbiljan student, jedan profesor, jedna knjiga objavljena u Oksfordu, jedan prevodilački i kritički rad, pa da se između dve kulture uspostavi trajan odnos.
Njegova biografija takođe podseća da srpska kultura nije samo kultura istorijskih stradanja i političkih borbi. Ona je i kultura čitanja, tumačenja, poređenja i prevoda. U tome je Koljevićev rad naročito važan: on srpsku epiku ne zatvara u prošlost, nego je uvodi u razgovor sa svetskom književnošću.
Nasleđe
Nasleđe Svetozara Koljevića nalazi se u njegovim knjigama, studentima, akademskim institucijama i načinu na koji je povezao usmenu tradiciju sa modernom književnom naukom. Bio je tumač epike, ali ne njen službeni čuvar. Bio je anglista, ali ne puki posrednik stranog kanona. Bio je akademik, ali je umeo da piše rečenicom koja ima esejistički život.
Za portal koji prati srpsko prisustvo u svetu on je važan jer pokazuje da se prisustvo ne meri samo fizičkom migracijom. Ponekad je dovoljno da jedan srpski naučnik prođe kroz Kembridž, ponese odatle metod, vrati ga u Sarajevo i Novi Sad, a zatim srpsku epiku predstavi engleskom akademskom svetu. To je drugačiji oblik rasejanja: rasejanje ideja.
Svetozar Koljević je zato jedan od onih kulturnih posrednika čiji rad ne stari brzo. Dok god se srpska epika bude čitala, dok god engleska književnost bude ulazila u srpske učionice i dok god budemo tražili način da domaću tradiciju ne pretvorimo ni u idol ni u zaborav, njegovo ime će ostati korisno. On je pokazao da književnost najbolje živi kada se prepoznaje u drugoj književnosti, a da se sopstveni glas najjasnije čuje kada zna da razgovara.